Cuveni Imam Šatibi kaže: 'Onaj ko obrati pažnju na dokaze kojima se sljedbenici novotarija služe vidjet ce da njihovo dokazivanje nije konzistentno i da ne slijedi nikakva pravila. Na taj nacin svi oni koji pogrešno vjeruju mogu dokazivati ispravnost svoga krivog vjerovanja pa i nevjerovanja, dovodeci svoj ideološki pravac u vezu sa islamom.
Neki jevreji uvjerenje da su vredniji od nas potvrduju rijecima Uzvišenog: 'O sinovi Israilovi, sjetite se blagodati Moje koju sam vam podario i toga što sam vas nad ostalim ljudima bio uzdigao.' (El-Bekare, 47.)
Neki panteisti (hululijje) kao dokaz za svoje vjerovanje navode rijeci Uzvišenog: 'I kad mu dam lik i u njega udahnem od Svoga duha...' (El-Hidžr, 29.) A neke pristalice vjerovanja u reinkarnaciju duša pozivaju se na rijeci Uzvišenog: '...i kakav je htio lik ti dao.' (El-Infitar, 8.)
Tako svi oni koji slijede nejasne ajete, koji iskrivljuju znacenje, koji kur'anskim ajetima daju znacenja koja ne mogu imati prema našim dobrim prethodnicima, koji se drže neutemeljenih hadisa, ili koji dokaze prihvataju bez razmišljanja – svi oni za bilo koji postupak, rijeci ili uvjerenje koje njima odgovara mogu se pozivati na ajete i hadise, ali na taj nacin sigurno nece uspjeti! Onaj ko želi da bude spašen studiozno ce prilaziti problemima pa ce mu pravi put biti jasan, a ko se bude neodgovorno ponašao njegovi prohtjevi ce ga odvesti u opasnost iz koje nema izlaza, osim onome kome Allah da izlaz!'
Uzvišeni Allah toliko velik i sveobuhvatan da Ga ne može obuhvatiti samo jedno vjerovanje. Zaista On kaže: 'Kuda god se okrenete, pa tamo je Allahovo lice.', ne spominjuci nijedan poseban pravac. On kaže da je tamo Allahovo lice, a lice necega je njegova suština.'
Zatim on kaže: 'Dakle, jasno je da je Uzvišeni Allah na svim mogucim stranama, kako god Ga vjerovali! Zato je svak u pravu, a ko god je u pravu bit ce nagraden, a svaki nagradeni bit ce sretan, a sa svakim sretnikom On ce biti zadovoljan.'
Kako je taj šejh mogao previdjeti stotine jasnih i nedvosmislenih ajeta koji govore o krivom vjerovanju (kufr) jevreja, kršcana, vatropoklonika, sabejaca i idolopoklonika, i koji im prijete najtežom kaznom?! Uz to, zašto su slane objave i poslanici, ciji je prioritetan zadatak bio suzbijanje idolokoplonstva i poziv u monoteizam? Zatim, zašto je Allah kažnjavao idolopoklonike Nuhova naroda, Ada, Semuda i ostalih naroda – ako su svi u pravu, ako ce svi biti nagradeni i ako ce svi biti sretni?!
I, konacno, šta je sa rijecima Uzvišenog: 'Allahu je jedino prava vjera – islam.' (Alu 'Imran, 19.). Zatim: 'A onaj ko želi neku drugu vjeru osim islama, nece mu biti primljena, i on ce na onom svijetu nastradati.' (Alu 'Imran, 85.), te: '...a medu njima bit ce nesretnih i sretnih.' (Hud, 105.)
U pocetku oni su to zagovarali otvoreno slijedeci Zapad, bez okolišanja i izmotavanja, bez umotavanja uvezenog u omot nacionalnog i ne pokušavajuci ga opravdati vjerskom logikom. Naprotiv, oni su pozivali slijedenju zapadne filozofije i programa pedalj po pedalj, korak po korak, te hvatanju za repove zapadne civilizacije i svih njenih nedostataka, ili, kao što rece jedan od njih: onog što valja kod nje i onog što ne valja, onog što je slatko i onog što je gorko, onog što se voli i što se ne voli, onog što je pohvalno i pokudeno kod nje!
Medutim, javno mnijenje – uprkos obrazovnom i idejnom kolonijalizmu – ipak je odbijalo to slijedenje, odnosno obožavanje u moralnom, zakonodavnom i obrazovnom pogledu. Zato su neki – od onih koji su bili opcinjeni Zapadom, kao i oni koji su pripadali vjeri ali su bili duhovni jadnici – pokušavali da iskoriste islam za opravdanje tih uvezenih ideja, zakona i rješenja, poigravajuci se sa svetim tekstovima, kako bi oni bili dokaz za njihovu laž.
To su pokušali slijedenjem nejasnih (mutešabih) tekstova, koji se mogu na više nacina shvatati i tumaciti, te bježanjem od jasnih i nedvosmislenih tekstova.
Sve do današnjeg dana ima ponovnih pokušaja da se pomocu ovog ajeta dozvoli kamata, iako su im istaknuti islamski ucenjaci savremenog doba odgovorili, pojasnivši znacenje toga ajeta i raspršivši sumnje onih koji su nesigurni i sumnjaju u zabranu bilo male bilo velike kamate a koji su opcinjeni kapitalistickim Zapadom.
Vjerovatno najbolji odgovor tim iskrivljacima znacenja kur'anskih rijeci dao je naš istaknuti ucenjak, dr. Muhammed Abdullah Draz u svojoj poslanici o kamati, koju je kao predstavnik El-Azhara izložio na Kongresu islamskog fikha, održanom u Parizu, 1951. godine. On u toj poslanici kaže:
'Možda ce biti korisno, na pocetku ovoga rada, podsjetiti na prirodu odgojno-obrazovnog programa u Kur'anu u segmentu borbe protiv loših djela koja su se duboko ukorijenila u život ljudi i koja su ljudi u dužem vremenskom periodu nasljedivali s generacije na generaciju.
Naime, Kur'an o kamati takoder govori na cetiri mjesta – prvi put u mekkanskom a ostala tri u medinskom periodu objave. Pored toga, svaki od ta cetiri propisa skoro da je identican sa propisom koji mu je par kada je rijec o alkoholu.
Tako Mudri Allah u ajetu objavljenom u Mekki kaže: 'A novac koji dajete da se uveca novcem drugih ljudi nece se kod Allaha uvecati, a za milostinju koju udijelite da biste se Allahu umilili – takvi ce dobra djela svoja umnogostruciti.' (Er-Rum, 39.) Kao što vidite, ovo je savjet kojim se nešto nijece: za kamatu kod Allaha nema nagrade. Medutim, ovdje nije receno da je Allah za korisnika kamate odredio kaznu. To je identicno sa slucajem mekkanskog ajeta o alkoholu (En-Nahl, 67.) , gdje Uzvišeni na blag nacin ukazuje na to da ono što opija ne spada u lijepu opskrbu, iako ne kaže da je to ružno i da ga se mora kloniti. Ali, to razlicito spominjanje bilo je dovoljno da probudi žive duše i da ih usmjeri ka rješenju koje ce kasnije odabrati Mudri Zakonodavac.
Drugi ajet na tu temu bio je lekcija i pouka, koju nam Kur'an navodi u primjeru života jevreja, jer im je kamata bila zabranjena ali su se koristili njome, pa ih je Allah kaznio radi njihove neposlušnosti. Jasno je da ta pouka ima svoje pravo mjesto tek nakon što se i muslimanima kamata zabrani. Medutim, i u ovom ajetu zabrana kamate je indirektna i samo se naslucuje a još nije izricito zabranjena. U svakom slucaju, jedan od efekata takvog metoda je to da su muslimani stavljeni u stanje pripravnosti i išcekivanja zabrane koja ce im kasnije biti otvoreno izrecena. Isto se desilo sa objavom drugog ajeta do pitanju alkohola (El-Bekare, 219.), nakon kojeg su vjernicke duše išcekivale njegovu otvorenu zabranu. Ona je zaista i došla u slijedecoj fazi, iako je bila samo djelimicna zabrana, tj. u vrijeme namaza (En-Nisa', 43.)
Eto, to su ajeti kojima Kur'an donosi propis o kamati, navedeni hronološkim redoslijedom objave.
Sada vam je, dakle, jasno da toj grupi koja tvrdi da islam pravi razliku izmedu nagomilane i neke druge kamate (to su nedovoljno uceni, koji su slabo upuceni u kur'anske znanosti) nije bilo dovoljno to što je protuslovila konsenzusu islamskih ucenjaka u svim vremenima, pa ni to što je izokrenula logicko i razumno stanje - jer je na taj nacin ispalo da se islamsko zakonodavstvo srozalo na nizak nivo nakon što se bilo visoko diglo na putu upotpunjenja plemenitih ljudskih osobina - nego su oni izvrnuli i historijske cinjenice, jer su trecu fazu proglasili krajnjom fazom, iako je to bila samo prijelazna faza u donošenju propisa, o cemu postoji jedinstveno mišljenje svih strucnjaka hadisa, tefsira i fikha.
Cak i kada bismo pretpostavili ono što je nemoguce i zaustavili se kod treceg ajeta, da li u njemu možemo naci kamatu o kojoj oni govore kada kamatu dijele na onu koja je manja od glavnice i onu koja je veca ili jednaka glavnici?
A što se tice stava da su Arapi prije pojave islama poznavali samo veliku kamatu, koja je bila jednaka ili veca od osnovice, taj stav ne može biti ispravan, osim ako cemo zatvoriti oci pred nebrojenim dokazima koje navode najstariji i najpouzdaniji mufessiri. I Jevreji – koji od davnina žive u medusobnoj vezi sa Arapima – izraz kamata (riba) su razumijevali kao svako povecanje na osnovicu, bilo malo ili veliko, i to i jeste pravo etimološko i terminološko znacenje te rijeci. Specificiranje znacenja te rijeci na gomilajucu kamatu rezultat je novije evropske terminologije, što je poznato svakom poznavaocu historije zakonodavstva.
Dakle, ne možemo se zadržati na tekstu tog ajeta koji se odnosi samo na jednu fazu, jer svakog pravnika u primjeni zakonskih propisa interesuje konacni propis. A vec smo rekli da je konacni propis o ovom pitanju naveden u ajetima iz sure El-Bekare, koje smo maloprije citirali…'
želimo ovdje taj odgovor ponovo izlagati.
Dovoljno je ovom prilikom reci slijedece: Vecina velikih i upropaštavajucih grijeha koje je islam žestoko osudio i kategoricki zabranio nisu zabranjeni izrazom: 'zabranjuje vam se…' Naprimjer: ubistvo, bavljenje sihrom, blud, kamata, prisvajanje imovine siroceta, potvora nevinih i poštenih žena, bježanje sa bojnog polja – i još neki veliki grijesi – nisu zabranjeni izrazom: 'zabranjuje vam se…'
Ako uzmemo za primjer blud, vidjet cemo da je zabranjen rijecima Uzvišenog: 'I ne približavajte se bludu, jer to je razvrat, kako je to ružan put!' (El-Isra', 32.) Izraz 'ne približavajte se', koji se odnosi na blud, slican je izrazu 'klonite ga se', koji se odnosi na alkohol, jer kloniti se necega znaci udaljiti se od njega na izvjesnu udaljenost. To je jace nego sama zabrana, jer se time zabranjuje i samo djelo ali i sve ono što vodi njemu. Isti je slucaj sa izrazom 'ne približavajte se'.
Neki kršcani su pokušavali dokazati ispravnost svoga vjerovanja rijecima Uzvišenog u Kur'anu: 'Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Rijec Njegova koju je Merjemi dostavio, i Duh od Njega.' (En-Nisa', 171.) Medutim, oni kao da ne znaju za nastavak toga ajeta: 'Zato vjerujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite: 'Trojica su!'', zatim rijeci Uzvišenog: 'Mesih, sin Merjemin, samo je poslanik – i prije njega su dolazili i odlazili poslanici – a majka njegova je uvijek istinu govorila; i oboje su hranu jeli.' (El-Ma'ide, 75.), pa Njegove rijeci: 'Nevjernici su oni koji govore: 'Bog je – Mesih, sin Merjemin!'' (El-Maide, 72.), te Njegove rijeci: 'Nevjernici su oni koji govore: 'Allah je jedan od trojice!' A samo je jedan Bog!' (El-Ma'ide, 73.), itd.
Cak su i zagovornici panteizma pokušavali opravdati svoj pravac rijecima Uzvišenog: 'On je Prvi i Posljednji, i Vidljivi i Nevidljivi.' (El-Hadid, 3.), te rijecima: 'Gospodar tvoj odreduje da se samo Njemu klanjate…' (El-Isra', 23.), i sl., tvrdeci da se dešava i primjenjuje ono što On odreduje. Medutim, oni se pretvaraju da ne znaju za cinjenicu da se Kur'an od pocetka do kraja bazira na postulatu da postoji Stvoritelj i stvorenja, Gospodar i oni o kojima se On brine, Onaj kome se robuje i oni koji Mu robuju, te da brisanje razlika izmedu stvorenja i Stvoritelja nije ništa drugo do nedostatak pameti i nevjerstvo.
Haridžije su kao dokaz za svoj pravac uzeli rijeci Uzvišenog: 'Sud pripada jedino Allahu.' (Jusuf, 40.), zaboravljajuci rijeci Uzvišenog: '…pošaljite jednog presuditelja iz njegove, a jednog presuditelja iz njezine porodice.' (En-Nisa', 35.), te Njegove rijeci: '…ciju ce vrijednost presuditi dvojica vaših pravednih ljudi.' (El-Maide, 95.)
Neki od njih kao dokaze uzimaju rijeci Uzvišenog: 'Reci: 'Uživanje na ovom svijetu je kratko…'' (En-Nisa', 77.), zatim: 'A život na ovom svijetu je samo varljivo nasladivanje.' (Alu 'Imran, 185.), te hadis: 'Zaista, dunjaluk kod Allaha ne vrijedi ni koliko krilo jedne mušice…”, govoreci: Ako je tako mala vrijednost ovoga svijeta, kako ce onda vjera donositi propise o njemu i iskazivati ikakvo interesovanje za njega?!! Oni tako govore, kao da Allah nije objavio najduži ajet u Kur’anu da bi regulisao jedno od dunjaluckih pitanja!
Kada su nas silnici proganjali i zatvarali u vrijeme kraljevstva (u Egiptu, primj. prev.) koje je propalo, iako nismo imali nikakva grijeha osim što smo pozivali povratku potpunom islamu i vladavini Allahovog zakona kakav je objavljen u Kur’anu i sunnetu, oni koji slijede Zapad i za sudiju uzimaju zapadne zakone, filozofiju i obicaje, optužili su nas da se mi borimo protiv Allaha i Njegova poslanika, te da na Zemlji širimo nered! Pronašli su one koji su im kao dokaz za to našli rijeci Uzvišenog: “Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji cine jeste: da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da se izi zemlje prognaju. To im je poniženje na ovom svijetu, a na onom svijetu ceka ih patnja velika.” (El-Mai’ide, 33.)
A oni koji pozivaju Istini, koji su u nauku dobro upuceni i ustrajni u vjeri, oni slabo razumljive tekstove tumace u skladu sa razumljivim, tekstove skrivenog znacenja u skladu sa tekstovima ocitog znacenja, te nejasne u skladu sa jasnim tekstovima.
Zabluda se krije u zapostavljanju jasnih i nedvosmislenih a slijedenju nejasnih i teže razumljivih tekstova. A pravi put je sadržan u vracanju ogranaka njihovoj osnovi, odnosno: u tumacenju nejasnih u skladu sa jasnim tekstovima. Upravo to je metod cvrstih vjernika: “A shvatiti mogu samo oni koji su razumom obdareni.” (El-Bekare, 269.)